tekst sastavio: Damjan Knežević, član ACT Fondacije
PRIČA IZ KOMŠILUKA

Odrastao sam u jednom pomalo neobičnom delu grada. Bio je neobičan po komšiluku koji je živeo sa suprotne strane ulice. To je bio komšiluk koji se po mnogo čemu razlikovao od mog društva, naših običaja i navika života. Mene i moje društvo su roditelji od malena učili da ih izbegavamo i da se pazimo tih ljudi. Naime, odmah preko puta moje ulice su se nalazile zapuštene radničke barake u kojima su nelegalno naseljeni Romi sa svojim mnogobrojnim porodicama.
Još kao mali sam ih svakodnevno viđao i posmatrao i očigledno je bilo da se po mnogo čemu razlikujemo. Moje društvo i ja nismo nikad zalazili u njihov kvart, a oni bi ponekad navraćali među nas. Viđali smo se na fudbalskim i košarkaškim teretnima, na dečijim igralištima, ispred prodavnica… Poznavali smo se i ponekad provodili vreme zajedno, ali uvek je postojala jasna podela i granica na “nas” i na “njih”. Ne samo sa “naše”, nego i sa “njihove” strane. Postojala je i određena doza netrpeljivosti koja se javlja u skoro svakom društvu koje u svojoj blizini ima nekog ko je drugačiji od njih samih.
Još kao mali sam ih svakodnevno viđao i posmatrao i očigledno je bilo da se po mnogo čemu razlikujemo. Moje društvo i ja nismo nikad zalazili u njihov kvart, a oni bi ponekad navraćali među nas. Viđali smo se na fudbalskim i košarkaškim teretnima, na dečijim igralištima, ispred prodavnica… Poznavali smo se i ponekad provodili vreme zajedno, ali uvek je postojala jasna podela i granica na “nas” i na “njih”. Ne samo sa “naše”, nego i sa “njihove” strane. Postojala je i određena doza netrpeljivosti koja se javlja u skoro svakom društvu koje u svojoj blizini ima nekog ko je drugačiji od njih samih.
Lako su se mogle uočiti razlike. Oni su drugačije izgledali, boja kože im je tamnija, odeća često iscepana, prljava i iznošena. Viđali smo ih kako rovare po kantama za smeće, kako se mnogi od njih prilično vulgarno ponašaju i izražavaju, da većina njih ne ide u škole i ne radi ni jedan konkretan posao. Samo oni su po gradskim putevima išli u konjskim zapregama koje su uvek bile pune raznih stvari pokupljenih po kontejnerima. Uz to su u komšiluku bile veoma česte krađe benzina, automobila, žene su presretane noću i otimane su im torbice, za šta su sve bili uvek sumnjičeni Romi iz komšiluka. Uz to je policija veoma često dolazila u njihov kvart zbog težih krivičnih prijava: tuče, ubistva, krađe, droga… Često su o tome i novine pisale.
Zbog svega toga se i u meni stvorila određena odbojnost prema njima i kao svako iz mog društva gledao sam što više da ih izbegavam.
Međutim, zbog jedne stvari nisam bio potpuno načisto sa tim da li trebam imati sasvim negativnu sliku o njima. Jedna stvar je postojala u mojoj glavi koja mi nije dozvoljavala da ih tretiram kao potpune negativce koje trebam odbacivati i potpuno ih se kloniti. To su bila njihova dečica… Stalno su lutala oko moje zgrade, ispred radnje, pored naših igrališta… Izgledali su siromašno, odrpano i često bi prosili… Kada sam došao u neke zrelije godine i razmišljao svojom glavom o dubljim životnim vrednostima iz uma mi nije izlazila jedna stvar: u čemu je razlika između te dečice i mene kad sam bio mali…?
Gledajući njihov dečiji osmeh i njihove okice u njima sam video samo iskrenost, nevinost, potrebu za pažnjom i ljubavlju… ni malo zlobe, ni malo bilo čega lošeg i pokvarenog. Bili su jednostavno bezazlena deca. Kao što sam bio nekad i ja… U čemu je onda razlika između mene i njih, postoji li uopšte razlika? Da li sam i ja mogao da se rodim u tim uslovima kao i oni? I da li bi onda i mene ostatak društva odbacivao i gledao prezrivo kao što često na njih gleda?
Sve da su im roditelji i ostali stariji sugrađani kvarni, skloni lopovluku i lažima, da li su ta deca išta kriva…? Ako sam želeo biti iskren moj odgovor je naravno bio: NE! Deca nikada ni za šta ne mogu biti kriva! Ako neko i pravi gluposti i ponaša se nedolično to smo mi stariji. A deca, ma iz kakvih porodica da su, i ma kojoj religiji, rasi, naciji, mentalitetu pripadali, ne mogu i nisu kriva ni za šta. Ona su jednostavno rođena i ona postoje. I kao svako dete, potpuno su bezalena, iskrena i imaju potrebu za ljubavlju.
Zbog svega toga se i u meni stvorila određena odbojnost prema njima i kao svako iz mog društva gledao sam što više da ih izbegavam.
Međutim, zbog jedne stvari nisam bio potpuno načisto sa tim da li trebam imati sasvim negativnu sliku o njima. Jedna stvar je postojala u mojoj glavi koja mi nije dozvoljavala da ih tretiram kao potpune negativce koje trebam odbacivati i potpuno ih se kloniti. To su bila njihova dečica… Stalno su lutala oko moje zgrade, ispred radnje, pored naših igrališta… Izgledali su siromašno, odrpano i često bi prosili… Kada sam došao u neke zrelije godine i razmišljao svojom glavom o dubljim životnim vrednostima iz uma mi nije izlazila jedna stvar: u čemu je razlika između te dečice i mene kad sam bio mali…?
Gledajući njihov dečiji osmeh i njihove okice u njima sam video samo iskrenost, nevinost, potrebu za pažnjom i ljubavlju… ni malo zlobe, ni malo bilo čega lošeg i pokvarenog. Bili su jednostavno bezazlena deca. Kao što sam bio nekad i ja… U čemu je onda razlika između mene i njih, postoji li uopšte razlika? Da li sam i ja mogao da se rodim u tim uslovima kao i oni? I da li bi onda i mene ostatak društva odbacivao i gledao prezrivo kao što često na njih gleda?
Sve da su im roditelji i ostali stariji sugrađani kvarni, skloni lopovluku i lažima, da li su ta deca išta kriva…? Ako sam želeo biti iskren moj odgovor je naravno bio: NE! Deca nikada ni za šta ne mogu biti kriva! Ako neko i pravi gluposti i ponaša se nedolično to smo mi stariji. A deca, ma iz kakvih porodica da su, i ma kojoj religiji, rasi, naciji, mentalitetu pripadali, ne mogu i nisu kriva ni za šta. Ona su jednostavno rođena i ona postoje. I kao svako dete, potpuno su bezalena, iskrena i imaju potrebu za ljubavlju.
Dečica iz mog komšiluka – bez obzira na rasu, naciju, veru i materijalni položaj u očima svakog deteta sija bezazlenost, iskrenost
i potreba za ljubavlju
i potreba za ljubavlju
Neka od te dece koja su lutala oko moje zgrade su mi postala draga. Sedeo bih sa njima, popričao, kupio im sladoled i poigrao se. To su činili i neki drugi iz mog društva. Posebno mi je bila interesantna jedna devojčica po imenu Kristina. Kad sam je bolje upoznao imala je oko sedam godina, a ja sam tad završio fakultet i počeo da radim. Nije tražila skoro ništa, sem što je volela da sedi i priča sa mnom. Postavljala je jako interesantna pitanja, veoma inteligentno razmišlljala, a njen sladak osmeh i iskrene zelene okice su izazivali najprijatnija osećanja kod mene. Vremenom smo postali dobri drugari. Ona je rekla svojoj velikoj porodici da ima starijeg druga sa kojim voli provoditi vreme.
Upoznao sam njenu majku, oca i devetoro braće i sestara – celu porodicu Dimović. Bilo mi je zadovoljstvo provesti vreme ponekad sa njom, naučiti je da čita i piše. Kada je neophodno kupio bih joj odeću, hranu i lekove. Bilo mi je neobično kada me je pozvala da dođem kod nje kući jer nisam nikad zakoračio u to romsko naselje, iako je bilo odmah preko puta moje zgrade. Teško mi je bilo da to prelomim, ali pošto mi se nikad ništa neprijatno tamo nije desilo, vremenom sam postao drag i rado viđen gost u njihovom domu. Postali smo dobre komšije koje su se pomagale i poštovale koliko su to mogućnosti i okolnosti dozvoljavale. Kristina i ja smo postali “brat i sestra”, tako smo se počeli i oslovljavati. Često sam je vodio u svoje društvo, kod svoje rodbine, a i ona mene kod svojih. Bilo je ljudima malo neobično, ali svi su se navikli da ja imam jednog “pomalo neobičnog prijatelja.”
Upoznao sam njenu majku, oca i devetoro braće i sestara – celu porodicu Dimović. Bilo mi je zadovoljstvo provesti vreme ponekad sa njom, naučiti je da čita i piše. Kada je neophodno kupio bih joj odeću, hranu i lekove. Bilo mi je neobično kada me je pozvala da dođem kod nje kući jer nisam nikad zakoračio u to romsko naselje, iako je bilo odmah preko puta moje zgrade. Teško mi je bilo da to prelomim, ali pošto mi se nikad ništa neprijatno tamo nije desilo, vremenom sam postao drag i rado viđen gost u njihovom domu. Postali smo dobre komšije koje su se pomagale i poštovale koliko su to mogućnosti i okolnosti dozvoljavale. Kristina i ja smo postali “brat i sestra”, tako smo se počeli i oslovljavati. Često sam je vodio u svoje društvo, kod svoje rodbine, a i ona mene kod svojih. Bilo je ljudima malo neobično, ali svi su se navikli da ja imam jednog “pomalo neobičnog prijatelja.”
Mala Kristina – neobično draga, slatka i iskrena devojčica
Upoznao sam se sa njihovim načinom i stilom života, koji je za mene do tad bio prilično stran. I sada, posle dugo godina druženja, oni su za mene i dalje nešto veoma neobično i teško mi je da poverujem da u 21. veku postoje porodice koje su prinuđene na takav način života. Naime, kuća u kojoj žive je sklepana od ostataka cigala i blata. Niko u porodici nije zaposlen, a od države dobijaju kao socijalnu pomoć minimalna primanja (ukupno oko 100 evra mesečno). Otac i braća zarađuju tako što sakupljaju po kontejnerima i na drugim mestima gde je to moguće papir, plastiku, materijale od gvožđa i aliminijuma i to prodaju po minimalnim cenama. Takođe po kontejnerima nađu bačene igračke, knjige, staru odeću i sl. To operu, koliko mogu zašiju i poprave i onda prodaju na pijaci po veoma povoljnim cenama. Praktično žive “ni od čega” i svaki dan je neizvestan hoće li imati hrane za sutra. U kući nemaju ni struje, ni vode, tako da je i higijena veliki problem. Po vodu idu na najbliži bunar i toče je u plastične flaše. Naselje u kojem žive u toku jačih kiša bude poplavljeno zbog visokog nivoa podzmenih voda, što predstavlja veoma nezdrave uslove za život. Kada dođe zima jako teško se snalaze za ogrev, a peć koju imaju je veoma istrošena i napukla.
Po pravilu tamo gde je veća stopa siromaštva, povećan je i stepen lopovluka i kriminala. Međutim, to se ne može reći za porodicu Dimović. Vaspitani su da budu pobožni i da žive od onoga što samostalno zarade. Njihov otac bi bio najsrećniji kada bi mogao da nađe normalan posao sa prosečnom zaradom, ali to je za jednog Roma koji ima samo osnovnu školu gotovo nemoguće. Ponekad otac i braća nađu da odrade neke privremene fizičke poslove u građevini i poljoprivredi, ali to je sve kratkog veka. Za mene je iskreno i dan danas velika enigma, kako su uopšte živi. Budu ponekad gladni, bez odeće i obuće, ali nastavljaju dalje i bore se sa nedaćama koje im donosi svaki dan.
Posebnu radost za ovu porodicu je pričinjavalo rođenje Lucinog (tako se zove Kristinina majka) jedanaestog deteta – Mladena. Bio je jako slatko i umiljato dete. Imao je puno braće i sestara oko sebe i svi su voleli da se igraju sa njim. Najviše je o njemu brinula Kristina. Ja sam ga poznavao od kad se rodio i bio mi je neobično drag. Mladen je uvek jako voleo da se igra sa životinjama. Uvek bi u kuću dovodio mačke i pse, i provodio puno vremena sa njima. Bilo je jako interesantno gledati ga kako se igra i provodi vreme sa psima. Imao sam osećaj kao da komunicira sa njima, kao da se razumeju. Mladen bi ih rado nahranio, podelio sa njima svoj mali obrok, satima šetao i vijao se po livadi sa njima. To su mu bili najprisniji drugari. Rastao je u jedno veoma zdravo, simpatično i dobro dete.
Mali Mladen – veoma drago i umiljato dete
Kada je imao pet godina desio se jedan zaista strašan događaj. Naime, Mladen je kroz prozor video psa lutalicu kako se šeta oko njihove kuće. Uzeo je nešto hrane i izašao napolje da nahrani tog psa. Pas je skočio na njega sa namerom da ga rastrgne. Izujedao ga je po celom licu. Ukućani su čuli glasno lajanje i strašnu vrisku deteta i odmah su izleteli napolje. Uspeli su da oteraju psa, ali je ispred njih stajao jeziv prizor – Mladenovo lice je bilo krvavo i izujedano. Bio je preplašen. Odveli su ga u bolnicu gde je urađeno nekoliko operacija na njegovom malom licu, a normalno funkcionisanje levog oka je bilo dovedeno u pitanje. Kada sam sutradan otišao sa Kristinom u bolnicu, glava mu je bila cela u zavojima, bio je vidno isprepadan i ćutljiv. Kada ga je Kristina pitala šta se to desilo, Mladen je tiho jedva odgovorio: “ Ja sam hteo kuci da dam da jede, a on umesto da jede svoje, on je jeo mene.”
Vremenom se Mladen dosta dobro oporavio, oko je ostalo zdravo, ali su mu ostali vidni ožiljci po licu. Sada Mladen ide u vrtić, a od sledeće godine planiraju da ga upišu u redovnu školu, u prvi razred.
Sa svoje strane sam, zbog velike emotivne vezanosti za tu porodicu, uvek gledao da im pomognem koliko je to u mojoj moći. Oni su na to uvek uzvraćali zahvalnošću, a i oni su meni sa zadovoljstvom činili neke usluge koliko su to oni bili u mogućnosti. Oni su postali moji iskreni prijatelji, kao druga porodica. Ono što je mnogo važnije od pomaganja i materijalnih stvari jeste što sam se kod njih uvek osećao dobrodošao i što sam od njih uvek i u svemu dobijao emotivnu prijateljsku podršku. Naš odnos je bio ispunjen poštovanjem i ljubavlju.
Sa svoje strane sam, zbog velike emotivne vezanosti za tu porodicu, uvek gledao da im pomognem koliko je to u mojoj moći. Oni su na to uvek uzvraćali zahvalnošću, a i oni su meni sa zadovoljstvom činili neke usluge koliko su to oni bili u mogućnosti. Oni su postali moji iskreni prijatelji, kao druga porodica. Ono što je mnogo važnije od pomaganja i materijalnih stvari jeste što sam se kod njih uvek osećao dobrodošao i što sam od njih uvek i u svemu dobijao emotivnu prijateljsku podršku. Naš odnos je bio ispunjen poštovanjem i ljubavlju.
Zbog takvih teški uslova života u kojima jedva opstaju, ja sam se za pomoć obraćao mnogim humanitarnim državnim i nevladinim organizacijama. Obišao sam bar njih desetak. Međutim, nikada ni od jedne nisam naišao na podršku i razumevanje.
Prvi koji su osetili potrebu da pomognu i podrže ovu familiju jeste ACT Fondacija, koji su čim sam im ispričao u kakvim uslovima žive moje komšije odlučili da preduzmu nešto. Sa dve članice ACT Fondacije Biljanom Vozarević i Spomenkom Dragojević sam obišao dom Dimovića, gde su se oni mogli na licu mesta uveriti u kako strašnim uslovima živi ova porodica. Upoznali su i malog Mladena koji je ostavio posebno lep utisak na njih. ACT Fondacija je odlučila da odmah pruži pomoć porodici u vidu najneophodnijih prehrambenih namirnica, ogreva za predstojeću zimu, odeće i da nabavi nov šporet.
Prvi koji su osetili potrebu da pomognu i podrže ovu familiju jeste ACT Fondacija, koji su čim sam im ispričao u kakvim uslovima žive moje komšije odlučili da preduzmu nešto. Sa dve članice ACT Fondacije Biljanom Vozarević i Spomenkom Dragojević sam obišao dom Dimovića, gde su se oni mogli na licu mesta uveriti u kako strašnim uslovima živi ova porodica. Upoznali su i malog Mladena koji je ostavio posebno lep utisak na njih. ACT Fondacija je odlučila da odmah pruži pomoć porodici u vidu najneophodnijih prehrambenih namirnica, ogreva za predstojeću zimu, odeće i da nabavi nov šporet.
Aktivisti ACT Fondacije u poseti porodici Dimović; na poklon je ova porodica od Fondacije dobila veću količinu najosnovnijih prehrambenih namirnica: brašno, ulje, krompir, pasulj, luk…
Aktivisti ACT Fondacije donose porodici Dimović veću količinu zimske garderobe i ćebad
ACT Fondacija je obezbedila porodici Dimović dovoljno ogreva za ovu zimu i nov šporet
Mali Mladen je zahvalan ACT Fondaciji što mu je između ostalog obezbedila i njegov omiljen keks
ACT Fondacija ujedno poziva i sve druge humanitarne organizacije, institucije, kao i ljude otvorenog srca i dobre volje da koliko mogu podrže ovu akciju pomoći porodici Dimović, koliko je to u njihovoj mogućnosti. Zbog veoma teških i nezdravih uslova života, porodici Dimović bi najviše značilo kada bi im bila omogućena neka druga pristojnija lokacija za život, koja će deci omogućiti zdravije odrastanje.
Mi stariji ćemo se uvek snaći na ovaj ili onaj način, ali nažalost postoje deca koja nemaju izbora, kojoj po samom rođenju nisu omogućeni normalni uslovi za razvoj i odrastanje… Mi stariji često i jesmo krivi za neke nesreće koje nas snalaze u životu, ali deca su u svakom slučaju potpuno nevina i nemaju nikakvu krivicu, ako su rođena u uslovima koji nisu dostojni jednog čoveka. Želja nam je da pomognemo takvoj deci i koliko je do nas omogućimo im minimalne uslove za zdravo i harmonično odrastanje…
Mi stariji ćemo se uvek snaći na ovaj ili onaj način, ali nažalost postoje deca koja nemaju izbora, kojoj po samom rođenju nisu omogućeni normalni uslovi za razvoj i odrastanje… Mi stariji često i jesmo krivi za neke nesreće koje nas snalaze u životu, ali deca su u svakom slučaju potpuno nevina i nemaju nikakvu krivicu, ako su rođena u uslovima koji nisu dostojni jednog čoveka. Želja nam je da pomognemo takvoj deci i koliko je do nas omogućimo im minimalne uslove za zdravo i harmonično odrastanje…
Otac, majka i sin koji se nadaju boljoj budućnosti i boljim životnim uslovima